Naša Vera odlučila nam je organizirati nezaboravni izlet na Veliku planinu u Sloveniji. Ujutro prognoza vremena: ni Vakula nije znao kaj bi nam rekao – možda kiša, možda snijeg, eventualno sunce. Vera nas je uvjeravala da je plesala neki indijanski ples i da će sve biti u redu.

Ok, odlučili smo idemo pa što bilo…Samo dva sata vožnje od Zagreba čekao nas je alpski ugođaj. Dižemo se gore, nagurani k’o sardine, nekom vrlo strmom žičarom koja se na slovenskom zove nihalka, baš da te bude još više strah. Zatim nas još dalje vozi sedežnica i eto nas na bajkovitoj visoravni 1666 m nadmorske visine.

Svuda oko nas drvene kolibe, nekad isključivo za stočare koji su tu ljeti držali krave na ispaši, a sada sve više za iznajmljivanje turistima. I polja cvijeća, ljubičasta polja šafrana. Odjednom sunce obasjava sve oko nas, polja, kolibe, susjedne planine, šume. Fotografi u transu od doživljaja odmah su se bacili na fotografiranje. Neki doslovno zaliježu na vlažno tlo, jer šafrani moraju na fotkama biti perfektni, da se oštro vidi i taj tučak. Svud oko nas šafrani, šafrani, šafrani, ali Ana nas uči da ima tu i drugog cvijeća. Ah , neznalice uče što je kukurijek. Dobro, jaglace smo prepoznali.

Šetnja nas dovodi do planinarske kuće. Izvrsna klopa, dobro slovensko pivo. Malo problema sa slovenščinom. Sirovi štrudl nije sirov nego od sira. Ok, sve smo slasno pojeli i idemo dalje kružnom stazom. Nema šanse da se izgubimo, ali ipak skužili smo da ne znamo gdje smo. Nakon nekog vremena ipak vidimo sedežnicu.

Na povratku opet strava na licima u nihalki i onda ugodna vožnja autobusom do Zagreba. Kako smo ušli u autobus tako je počela padati kiša. Hvala Veri na organizaciji i sljedeći put želimo demonstraciju onog plesa.