Tko je Sonja Švec Španjol?

Muzeologinja, povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica, likovna kritičarka, osnivačica i urednica internetskog portala PerceiveArt.  Osim toga, Sonja piše osvrte na kulturna događanja, predgovore izložbama i recenzije.

Što radi Sonja kao nezavisna kustosica?

Organizira izložbe, piše tekstove i predgovore izložbama, odabire djela za izložbu, bavi se istraživačkim radom, piše likovne kritike, piše kolumne u časopisima, vodi i uređuje web stranicu, savjetuje umjetnike i kolege o odabiru djela za izložbu, žirira izložbe, sudjeluje u žiriranjima grupnih bijenalnih i trijenalnih izložbi i žiriranjima godišnjih natječaja za izložbe, otvara izložbe. Njezin posao kod pripreme izložbe obuhvaća posjet ateljeu, istraživanje materije, pisanje predgovora, postavljanje izložbe, koordinaciju prijeloma kataloga, oblikovanje i pripremu press materijala, sve u funkciji realizacije izložbe. Vrlo često odrađuje i “fizički” dio posla oko postavljanja izložbi (otpakiravanje, postavljanje vodilica, raspoređivanje umjetnina i sl). Gradi odnos s medijima. Često radi paralelno na nekoliko projekata.

“Raditi kao slobodni kustos vam pruža slobodu izbora i djelovanja. Možeš birati ljude s kojima želiš raditi, projekte na kojima želiš raditi i onda radiš svim srcem. Rezultati su bolji. Nezavisno djelovanje omogućuje stalno učenje, razvoj i stjecanje novih iskustava!”, kaže Sonja.

Kakvo je stanje u kulturi u RH? Jesmo li kulturan narod i je li nam umjetnost kvalitetna?

Umjetnost nam je jako kvalitetna, ali nije dovoljno valorizirana, cijenjena, medijski popraćena i definitivno nije dovoljno financirana. U zemlji nije uređeno područje djelovanja u umjetnosti, nisu uvedene porezne olakšice na kupovinu umjetnina, likovni odgoj nije dovoljno zastupljen u obrazovnom sustavu. Imamo izvrsne umjetnike, ali su svedeni na nemogućnost davanja svog maksimuma.

Na kojem mjestu je fotografija kao umjetnost?

Fotografija je sve više i više  valorizirana – problem je u tome da se svatko tko ima fotoaparat smatra umjetnikom. Teško je razlučiti tko je kvalitetan fotograf, a tko nije. Isto tako u Hrvatskoj ne postoji galerija prodajnog i izložbenog karaktera koja bi predstavljala i zastupala hrvatske suvremene fotografe. Nema puno stručnih osoba koje bi se bavile isključivo fotografijom. Fali nam i muzej fotografije, a to sve skupa je jako veliki posao, kojeg se naravno nitko ne želi prihvatiti.

Znaju li Hrvati dovoljno o umjetnosti?

Ne – jer nemaju gdje saznati. Mediji serviraju skroz druge stvari, nema više toliko novinara koji bi pratili isključivo kulturu i umjetnost. Muzeji nisu svima pristupačni, ulaznice su skupe za hrvatski standard, posebice za umirovljenike, čak i sa simboličnim popustima.

Možeš nam predstaviti stranicu PerceiveArt? I po kojem si ključu birala umjetnike koji su izlagali na izložbi “Leave a trail”?

Na izložbi sam htjela predstaviti pojedince koji nisu samo kvalitetni umjetnici, nego osobe koje cijenim i kao ljude. Vodila sam se sloganom koji je zaživio uz izložbu, a to je da izabrani umjetnici posjeduju ljubazno srce, oštar um i hrabar duh. To su ljudi koji su odabrali su svoj vlastiti autentičan, ali često i teži životni put – put koji se nije prilagođavao trendovima, galeristima i aktualnoj politici, već su slijedili svoju strast i oblikovali umjetnost koju osjećaju iznutra i imaju je potrebu izraziti. Druga stavka je bila predstaviti i umjetnike iz drugih gradova, a ne samo iz Zagreba, te sam vodila računa da na izložbi da budu zastupljeni različiti mediji (fotografija, slikarstvo, skulpture, grafike, skulpture, makete iz filma…)

PerceiveArt web stranicu sam pokrenula prije pet godina. Sve sama vodim, pišem i uređujem, a otvorila sam i profile na instagramu , twitteru , youtube kanalu. Stranica je podijeljena na nekoliko rubrika, a to su: “Umjetnici” – u kojoj predstavljam cjelovite opuse umjetnika, “Izložbe” – u kojoj objavljujem likovne recenzije/osvrte na izložbe koje sam posjetila i to ne samo u Zagrebu nego diljem Hrvatske kako bi izbjegla centralizaciju da se sve bitno događa samo u Zagrebu. Tu je i rubrika “Knjige” u kojoj objavljujem recenzije umjetničkih knjiga (monografija, fotomonografija i sl.). “Intervjui” mi je vjerojatno najdraža rubrika jer direktno komuniciram s umjetnicima i sama saznam mnoge zanimljive stvari, te vidim po statistici da i čitatelji vole intervjue. U rubriku “Suradnje” stavljam predgovore koje sam napisala za izložbe, fotografije radova i fotografije s otvorenja –poput neke virtualne izložbe kako bi ljudi koji ne žive u gradu u kojem se održala izložba mogli barem virtualno razgledati izložbu i pratiti što se događa na umjetničkoj sceni. “Tematski tekstovi” su stručni tekstovi o različitim temama u struci. Često su dosta oštri i kritički jer smatram da je potrebno govoriti o problemima s kojima se suočavamo kao djelatnici u kulturi i umjetnosti. “Komentari” su najčešće kraći tekstovi u formi komentara na aktualna događanja. A rubrika “Putovanja” mi je najdraža rubrika, jer je posvećena mojoj ljubavi prema putovanjima i u njoj objavljujem putopise o zemljama i gradovima koje sam posjetila, a najčešće je naglasak na kulturnoj i umjetničkoj ponudi grada i gotovo sve fotografije u putopisima su moje, osim ako muzej ima zabranu fotografiranja pa tražim njihov press materijal za objavu. U “Galeriji” kao što samo ime govori – čitatelji mogu pogledati opuse pojedinih autora ili radove s pojedine izložbe o kojoj sam pisala. “O meni” – klasična rubrika u kojoj ljudi mogu saznati o kome je riječ i “Kontakt forma”.

Jednom si izjavila: “Promjena je nužna, nezavisni kustosi su loše plaćeni, umjetnici nikako, a kritika je predvidiva!”. Možeš li nam malo objasniti tu izjavu?

Tu sam se referirala na činjenicu da danas rijetko tko od kolega piše iskrene i objektivno argumentirane kritike. Naime, napisati negativno konotiranu kritiku znači automatski se zamjeriti ustanovi u čijoj se dotična izložba održava, kolegi kustosu koji je kurirao tu izložbu ili samom umjetniku, a to povlači sa sobom kao posljedicu zatvaranje određenih vrata, mogućnosti i suradnji, te ovisno o utjecaju te osobe moguće da će ti se zatvoriti i mnoga druga vrata. Meni je to apsolutno apsurdna situacija, jer je tvoj posao kao povjesničara umjetnosti da kritički promišljaš materiju koju obrađuješ i iznosiš svoj sud – bio on afirmativan ili negativan. Kako ćemo u suprotnome valorizirati aktualnu umjetnost?

Što se tiče izjave o tome da umjetnici nisu plaćeni to je isto jedan paradoks. Naime, muzeji i galerije na natječaje prijavljuju projekte i godišnje programe i na temelju tih programa dobiju financije od grada, županije i države. I onda za realizaciju samostalne izložbe umjetnika budu plaćeni svi – od čistačice preko tiskare do čuvara prostora, no umjetnik vrlo rijetko, a najčešće nikad ne dobije honorar za svoju izložbu. I nije uvijek slučaj da ustanova nema novaca, nego se novci prvenstveno koriste da se namire najbliži suradnici, jer organizatori jako dobro znaju da su umjetnici često dovoljno očajni da će pristati i na nehumane uvjete uključujući i sufinanciranje produkcije vlastite izložbe.

Par riječi o ZILIK-u?

Preuzela sam likovnu koloniju ZILIK prije nekoliko godina od cijenjenog kolege Nikole Albanežea.  ZILIK je jedna divna zimska likovna kolonija osnovana u suradnji s Domom za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi u Karlovcu. Kolonija se održava za vrijeme zimskih praznika, već 46 godina, a tijekom trajanja kolonije umjetnici i djeca udruženi stvaraju. Moja uloga je da izaberem umjetnika s čijom izložbom ćemo svečano otvoriti ZILIK, te pet akademskih umjetnika koji će osmisliti i realizirati likovne radionice za djecu. ZILIK je dokaz koliko je djeci potrebna umjetnost, koliko je razumiju i vole, koliko umjetnost razvija kreativnost, motoriku, socijalizaciju… Svi se druže i lijepo im je.

Koji su ti najdraži projekti?

Definitivno ZILIK, PerceiveArt izložba, Sketchbook Station umjetnički projekt i neke samostalne izložbe na kojima sam radila.

Što bi izdvojila kao pozitivno, vrijedno i dobro?

Pozitivno je to što imamo kvalitetne umjetnike, što su jako raznoliki i što stalno stvaraju bez obzira na teške uvjete. Imamo i kvalitetno obrazovanje umjetnika.

Jesi li se nadala tako intenziviranom interesu javnosti za rad jedne nezavisne kustosice?

Nisam se nadala. To je dvosjekli mač. Iskreno govorim i pišem što mnogima smeta. Pozornost se intenzivirala nakon PerceiveArt izložbe. Tad su krenuli i intervuji jer sam govorila o temama o kojima moji drugi kolege ne žele govoriti, pa su se tako mnogi zainteresirali i sami se počeli javljati i nuditi intervjue i tako se nekako to sve zahuktalo.

Koji su osnovni problemi u nacrtu prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti?

Prijedlog Nacrta u trenutnom obliku je izuzetno loš i nepovoljan za umjetnike. Strukovne udruge koje su bile pozvane da pošalju svoje prijedloge, sugestije i ideje za oblikovanje novog Zakona žale se da njihovi prijedlozi uopće nisu uključeni u radni materijal Nacrta, a traženo je od njih da pošalju prijedloge kako bi zakon bio što bolji i kvalitetniji za sve. I onda kada je taj radni materijal izašao u javnost normalno da su se umjetnici uznemirili jer on nije sadržavao ništa od poslanih prijedloga, te je u krajnju ruku izuzetno nepovoljan za umjetnike. Mnoge su stavke problematične, no da istaknem samo neke poput minimalnog cenzusa od kojeg Ministarstvo kulture uporno ne odustaje, a on bi podrazumijevao da  samostalni umjetnici moraju zaraditi minimalno 4000kn mjesečno da bi mogli ostvariti pravo na uplatu doprinosa što je u potpunosti apsurdno jer ako ne mogu toliko zaraditi, to znači da si ne mogu sami uplaćivati socijalno i mirovinsko i to ih onda stavlja u poziciju da postaju socijalni slučaj ove države. Druga stvar je snažna centralizacija i monopolizacija djelovanja koja prožima cijeli trenutni nacrt zakona. Naime, o priznavanju statusa samostalnog umjetnika odlučuje Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika, koja djeluje transparentno jer su u žiriju članovi iz različitih područja, no Ministarstvo kulture želi preuzeti poslove Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i formirati tijelo unutar Ministarstva. Znamo da se ministri biraju po političkoj dužnosti, kao i svi njihovi suradnici i savjetnici. Ako će oni o tome odlučivati, bojim se da će komunikacija biti jednostrana jer ti ljudi nemaju pravi uvid u problematiku i iskreno mislim da ih uopće nije briga za situaciju, položaj i mogućnosti djelovanja umjetnika u Hrvatskoj danas. Sve udruge su agitirale da se uvede paket poticajnih mjera kako bi se olakšalo djelovanje umjetnika poput poreznih olakšica, oslobađanja od sustava fiskalizacije, uvođenje obaveze plaćanja honorara umjetnicima ali o tome nije bilo riječi ni u prvom Nacrtu prijedloga Zakona iz 2011. godine niti u trenutnom nacrtu. Umjetnici nisu lijeni, ne žele živjeti na ničijoj grbači, samo žele da im se urede i zakonski definiraju kvalitetni uvjeti za rad.

Što je umjetnost a što nije – kako to procijeniti u fotografiji?

Dugo sam razmišljala o odgovoru na ovo pitanje i žao mi je ako ću vas razočarati, ali nema jedinstvenog odgovora. Osim osjećaja za trenutak, za sklad, za mjeru, moramo naučiti gledati, ali i vidjeti, prepoznati. Kroz godine proučavanja različitih materijala, istraživanja različitih vidova umjetnosti, analiza onoga što vidimo, s vremenom naučimo vidjeti što je dobro a što nije. Puno toga ovisi i o kontekstu nastanka pojedine fotografije. Ne možete konceptualnu, umjetničku i dokumentarnu fotografiju evaluirati na isti način, jer svaka utjelovljuje, hvata i ima neku drugu ključnu kategoriju po kojoj se valorizira. Npr. je li riječ o zabilježenoj emociji, uhvaćenom trenutku ili zabilježenoj atmosferi i pulsu grada na uličnoj fotografiji. Dira li vas? Potiče li emociju ili prođete hladni pokraj nje? Nije sva umjetnost lijepa i ne treba vas obuzeti. Netko tko je htio sablazniti ili šokirati i na taj način ukazati na neki problem kojim se bavi, ako vam se gadi i ne možete gledati njegovo djelo, ako je to bila njegova namjera – uspio je! Treba se konzultirati, pitati ljude oko sebe, vidjeti kakva je povratna informacija. Nema univerzalnog odgovora, jedino što se može reći da morate imati određene predispozicije, znate onu staru: određeni postotak odlazi na talent, a sve ostalo je rad, rad, rad. Gledati se može naučiti, no osjećaj morate imati urođen. Istraživanje, čitanje, internet, TV, radionice  – sve nam je dostupno! Ako imate ljubav za fotografiju u sebi i spremni ste istraživati – otkrijte za što ste sve sposobni kad je fotografija u pitanju. Isto tako 10 kritičara može dati 10 različitih mišljenja jer svi mi imamo osobne afinitete, svi vidimo nešto drugo, ali ako vam rad prolazi na svim natječajima, ako vam se na izložbama svi “zalijepe” za jedan te isti rad, onda ga definitivno možete staviti sa strane i uvrstiti u monografiju ili retrospektivu. I na kraju: treba biti samokritičan!

Možeš li nam malo pojasniti što čini kvalitetnu prijavu za izlaganje u galeriji ili žirirane izložbe, dati nam nekoliko korisnih savjeta i smjernica kako se što uspješnije prijaviti?

Treba slati potpune i kvalitetno popunjene prijave na vrijeme! Znam da zvuči banalno, ali mnogi padnu na ovom prvom uvjetu, a zahtjeva samo malo truda i pažljivi pristup. Isto tako izaberite ono najbolje što imate i to pošaljite, nemojte slati po 150 fotografija da si žiri sam izabere i nemojte nikada poslati samo link na vašu web stranicu jer vas to čini neozbiljnim kandidatom. Morate znati što i zašto želite prijaviti i s čime se želite predstaviti. Na žirirane i tematske izložbe šaljite fotografije koje odgovaraju temi! I ne ponavljajte iste prijave dvije godine za redom. Ako ste se već prijavili na natječaj s istim radom i niste prošli slaba je vjerojatnost da ćete proći drugi put kod istog žirija koji nije smatrao da je rad dovoljno dobar i prvi put. A usput ispadate lijeni jer dajete dojam da niste ništa napravili u međuvremenu!

I odvojite vremena da kratko i jasno opišete svoj rad ili ciklus koji ste prijavili. Sve navedeno pokazuje da ste se potrudili i odvojili vremena za prijavu i da ste ozbiljan kandidat.

Natječaje za sve izložbe, rezidencije i projekte možete pratiti na stanici www.culturenet.hr i tamo pronaći sve informacije koje vas zanimaju!

Trebaju li nam umjetnici i umjetnost u životu?

Trebaju. Kultura i umjetnost su identitet jednog naroda. To je ono što nas razlikuje od svih drugih! Zamislite da nema kazališta, kina, filmova, plesa, glazbe… Na što bi svijet ličio? Treba nam za oplemenjivanje duše. Npr. u sklopu terapijskog liječenja u psihologiji u Kanadi i Velikoj Britaniji doktori će vam prepisati boravak u prirodi i besplatan posjet muzejima umjesto lijekova! Umjetnost nas smiruje, odmara, distancira od problema, uvodi u neke nove svjetove daleko od svakodnevnice i stresa, znanstveno je dokazano da se čovjek bolje osjeća i da je zdraviji i kreativniji ako konzumira različite vidove umjetnosti u životu. Ja kada vidim neku zanimljivu fotografiju na izložbi osjećam se inspirirano, poželim otići negdje i vidjeti još nešto lijepo, vidim drugu stranu neke priče, umjetnost potiče empatiju i razumijevanje, širi vidike.

I sama ponešto fotografiraš. Što i čime?

Moram odmah naglasiti kako nisam fotograf i ne smatram se fotografom, ali mi je nužno za moj posao u kontekstu fotografiranja izložbi i za vođenje portala. I iskreno volim fotografirati, posebice prirodu, pse, arhitekturu.

Koristim više fotoaprata. Imam Canon Powershot G5X koji je mali i kompaktan i odličan mi je za fotografiranje otvorenja izložbi, a na veći DSLR Nikon D5600 s objektivom Sigma 17-50 2,8 EX DC OS HSM Canon 17-50mm 2.8 F2.8 F/2.8 se još učim raditi, a najčešće vježbam kada odemo u prirodu ili na putovanje.

Oba fotoaparata koristim za dokumentiranje raznih faza mog rada i za sve što mi treba. Kad ne otvaram i ne postavljam izložbu, onda fotografiram sve ostale i promoviram! Svi bi htjeli da izložba bude fotografirana i popraćena, ali nitko ne bi platio fotografa! Kvalitetna dokumentacija takvih događaja je jako bitna, kao i da fotografi budu plaćeni za svoj posao!

Od srca zahvaljujem u ime fotokluba i svoje osobno ime i puno hvala što si bila naš gost!

Foto:Sanja Kociper