Izložba fotografija – Emocije

Emocije, osjećaji, raspoloženja i njihova promjenjivost pripisuju se ženskim osobama dok se
govori da "dečki ne plaču". Tako je ta tema pripala ženskim članovima Fotokluba da zavire u
njihovu slojevitost i predstave svoj pogled na emocije. Autorice su zavirile u nevidljivi dio
emocionalnih stanja koji likovni umjetnici istražuju još od kraja 19. stoljeća.

Emocije podrazumijevaju „specifičan odnos osobe prema sebi, konkretnim predmetima ili pojavama i
prema drugim ljudima“. Njihovu pojavu ne može izazvati netko drugi, a najvažnija im je funkcija –
reakcija. Upravo latinski korijen emovere znači krenuti iz. Dakle, poznavanje emocija i njihovih
manifestacija dobar je početak za kretanje u bilo kojem smjeru. One su zapravo početni pogon u
stvaralačkom procesu koji ih preoblikuje u umjetnički jezik, u ovom je slučaju u fotografski prikaz.
Naime „umjetnost traži sklad između osobnih osjećaja (misli) i svijeta koji nas okružuje“ te su
autorice bile pozvane prikazati svoj „ničim izazvani“ svijet emocija. Nimalo lak zadatak otkrivanja
unutarnjeg sadržaja bića. Autorice su zabilježile trenutke u okruženju u kojem dominiraju motivi s
djecom. Njihovo iskreno raspoloženje lako se opaža i neposredno komunicira s promatračem. Sreća
djece majčina je misija, te su jasno vidljivi osjećaji povjerenja, privrženosti ili naklonosti, prihvaćanja,
iščekivanja, zadovoljstva, ljubavi, nježnosti i ganuća… Njima se priključuju motivi ponosnih, veselih,
zahvalnih, euforičnih, zaljubljenih i iznenađenih trenutaka osoba koje su se našle pred objektivom.
Naznaku emocija možemo zabilježiti i drugim motivima: motiv vedute grada bez stanovnika jasno nas
upućuje na stanje usamljenosti svjedoka, a položaj skulpture vodorige na katedrali opisuje stanje
mučnine koje možda pokriva dublju emociju gađenja ili čak krivnje. Samo se manji broj autorica bavio
pogledom i prepoznavanjem zapisa emotivnih stanja koji nemaju pozitivan predznak te ih je trenutak
odveo u susret s tugom, ljutnjom, strahom, zbunjenošću, tjeskobom i usamljenošću. Upravo je ta
hrabrost pogleda odvela autorice do „onog nečeg“ autentičnog što je žiri prepoznao i vrednovao.
Prvonagrađena fotografija Helene Gjurčević „Samo svjetlost“ govori o trenutku obrane. Ruka u
prednjem planu pokriva lice od kojeg vidimo oči pune panike, tuge, straha i molbe. Kontrasti veliko-
malo, oštro-neoštro, svjetlo-tamno, crno-bijelo te dijagonalna kompozicija govore o dinamičnom,
nepredviđenom i instiktivnom. Tu se probila fotografska ekspresija.

Fotografije drugonagrađene i trećenagrađene Nevenke Miklenić ostvarne su dvostrukom
ekspozicijom preklapanja dvaju motiva od kojih je jedan autoportret. Tom snimanju prethodi proces
introspekcije (što se zbiva unutra) te se donose asocijacije maglovitog jutra koje izvlači ili briše tugu
sjećanja, te obojene površine ograde u kojoj nestaje lik autorice govoreći o zbunjenosti gubitka
poznatih dijelova onog koga zovemo „ja“.

Vrijeme u kojem živimo donosi svakodnevne promjene kako na lokalnoj tako i globalnoj razini,
trgajući poznate slike svijeta. Svaka emocija u tom nesigurnom protoku ravnopravan je gradbeni
materijal za nošenje s izazovima kada se promatra okom svjedoka – u ovom slučaju, fotografkinje.

Nevenka Miklenić, prof.

Izvori:
* „Vodič kroz umjetnost“, R.Dickins i M.Griffith
*Wikipedija
*Bratoljub Klarić „Veliki riječnik stranih riječi“
* R. Kupareo „Čovjek i umjetnost”